Ples sa ranjenim djetetom III. “Posloženi” prioriteti

Dragi pratitelji “Malog kutka mentalnog zdravlja”,

Već dugo se ova misao provlačila kao nit koja je ipak na kraju dovela do raspleta ove teme. Ona nije stvar sredine u kojoj živimo, ona je na žalost sveopće prisutna bez obzira na sredinu iz koje potječemo. Naravno, uvijek imamo iznimke, ali one neće biti relevantne za ovu temu. Promatrajući već malo duže od godinu dana osobe sa depresijom došla sam do prilično zanimljivog zaključka. Ovdje se u premalom broju slučaja radi o depresiji koja je prvenstveno nastala kao bolest “ničim izazvana”, ovdje se na žalost radi o depresiji koja ja nečim vrlo burnim izazvana. Ovo stanje je potencirano iscrpljenjem, nemogućnosti uviđanja perspektive, ubijanjem zadnjeg atoma duhovnosti te proživljavanja života u zatvorenom krugu iz kojega se ne vidi nikakav izlaz. Predivno, zar ne? Ne mogu reci da je ovo depresija modernog doba, jer moderno doba je ipak svih nas poštedjelo brojnih oblika zanemarenosti, ali ovo sto nastaje ipak je rezidua duboko ukorijenjenih obrazaca ponašanja od predaka koji su se prenosili trans generacijski, nešto poput ratne traume ili obiteljskog nasilja.

Velike poteškoće su nastale samim tim kada se industrijalizacijom dobilo vise obveza te sve težim postaje usklađivanje profesionalnog i privatnog života. U današnjici, mi nikada nismo imali bolje prilike za napredak, učenje, zaradu i za za veliki broj pozitivnih aspekata života. No, dolazimo do točke kada to dobro može biti i vrlo pogubno za nas, jer u toj hrpi velika većina neće imati dovoljno mentalne energije i samopoštovanja kako bi reklo da je za danas bilo dosta te da sutra također postoji po tim i takvim uvjetima.

Proživimo ovaj trenutak na razini anegdote:

U situaciji broj 1.: Otac je govorio svom djetetu prekidajući ga u sredini rečenice kada je dijete sastavljalo usmenu listu uzvanika na rođendan. Dijete je naravno intuitivno prvo oslovilo sebe kao nazočnu osobu te su na red dolazili prijatelji, susjedi, rođaci itd….Otac je potom djetetu rekao da prvo nabroji ostale a sebe iz pristojnosti da stavi na kraj tog imaginarnog popisa uzvanika usputno mu dajući do znanja da ono nije centar svemira.

U situaciji broj 2.: Dijete ima u sebi veliku zelju za izbavljanje sebe iz siromaštva, sanja o tome kako će jednog dana studirati i nakon diplome raditi posao koji voli i uz to koji omogućuje dobar život. Sanja o tome kako se školuje, putuje, radi ali naravno ima i kucnu ispomoć koju može se financirati jer ipak radi posao koji je dobro plaćen. Dijete naivno te snove prepričava pred osobom koja bi ga trebala štititi i kojoj naravno vjeruje. Ipak na te snove dobiva prilično zloban i deprimirajući komentar – Nemoj da ti budeš sluga drugima!

Ovo na žalost nije jedina verzija nesvjesnog potkopavanja potomaka koji će uvijek u podsvijesti svima drugima davati prioritet te će rijetko ili gotovo pa nikada davati priznanje za ono što su oni u životu pozitivno uradili, za što su se izborili. Dobro, pa kako mislite da će se to danas dijete a sutra odrastao čovjek uopće uspjeti nametnuti u visoko kompetitivnom svijetu? Ovo nije bila nesvjesnost!

Dragi ljudi, nazovimo stvari svojim pravim imenom! Sjećaju li se mnogi o doktrini koja je obuhvaćala stavljanjem sebe na posljednje mjesto?

Anegdote jednostavnih kompliciranosti nas savršeno podučavaju o korijenu problema.

Nakon kojeg desetljeća imamo osobe koje razmišljaju na način da moraju poduzeti sve moguće kako bi se dopale svima samo ne samom sebi. Taj slijed nevoljnih događaja dobio je ime po jednom anonimnom intelektualcu “Dolina suza”. Perfekcionizam, udovoljavanje narcisima, postupan razvoj nutarnje praznine koja rezultira izgaranjem, depresijom , utapanjem u porocima te ne bas rijetko i suicidalnim porivima. Naravno, ova nizvodna spirala dovodi do još dubljih problema kao sto su gubljenje socijalnih kontakata koji su u velikom dijelu bili površni jer su ipak sagledavali nečiju vanjštinu koja je bila idealizirana te spoznaju tek tada koliko su usamljeni jer nisu formirali odnose sa ljudima koji su u skladu sa njihovom dušom. Ovo se ne odnosi na stavove o životu, profesiju, izvan poslovne aktivnosti, kolege, ovo se samo odnosi na ono sto mi u stvari jesmo. Bez konvencija, kalupa, zelja, predrasuda. Mi- ogoljeni!

U ovakvom izdanju dobivamo priliku na novo razmatranje o sebi samima:

Prihvaćaš li svoju osobnost sa svim vrlinama i manama?

Strahuješ li od vlastite osobnosti?

Koji dio osobnosti te zaista zastrašuje?

Želiš li mijenjati dio svoje osobnosti koja tebe ne usrećuje?

Žališ li to promijeniti poradi sebe ili možda zbog utjecaja od drugih osoba?

Koliko si spremna/spreman prihvatiti neuspjeh ili uspjeh pri pokušaju takve promjene?

Koliko si spreman/spremna na neočekivane rezultate koji mogu biti blagotvorni ili totalna suprotnost tome?

U svom obnovljenom stanju odbacuješ li sve ono što bi moglo naškoditi tvom duševnom i tjelesnom blagostanju?

Ova simpatična sličica dobila je prioritet. Bez obzira na to što bližnji i daljnji očekuju, treba se osvrnuti na dubinske težnje vlastitoga bića te zaista vidjeti što su u biti krivo a što pravo posloženi prioriteti. Nema varanja! Ovo nije kolokvij za dobiti prolaznu ocjenu na fakultetu. Ovo je kolokvij svijesti samo o vama. Kada se prestanemo ponašati poput studoša koji se želi prošvercati na kolokviju da bi dobio dovoljan, tada ćemo početi uviđati što je tu u stvari nedostajalo te što je na kraju stvorilo problem?

Nakon ispita svijesti, svima vam toplo preporučujem da je mišljenje o nečemu element kojeg svaki pojedinac posjeduje a mi na to nemamo nikakav utjecaj. To je jednostavno takvo kako je i tu nema logike. No na nama je da preuzmemo inicijativu sa odmakom od svih tih informacija i dezinformacija kako bismo osluhnuli vlastitu srž egzistencije. To je ono sto mi imamo i sto nam je sveto. Oko toga nema da se itko zapetljava, nikakva mišljenja sporednih ljudi, institucija, uvjerenja, politike, stranaka! Upravo to, bas bez svega toga – to smo mi! Mi kao neotuđivo pravo na život i na dušu koja je u svakom aspektu sveta!

Neka ranjeno dijete nakon svih ovih iskrenih odgovora bude najjače prigrljeno i recite Mu na sav glas- Sve je u redu, Tvoja ljudska priroda je predivna te imaš izvrstan potencijal za daljnji rast i razvoj jer si jedinstveno a ni samo svjesno koliko Ti je vrijednost!

Ranjeno dijete doživljava katarzu- glavom bez obzira bježi iz toksičnih obiteljskih međuodnosa, od nasilja u vezi, od zlobnog poslodavca koja ga mjesecima ili čak godinama brutalno psihički maltretira, bježi od duhovne praznine, želi istinski prestati sa osjećanjem osjećaja potištenosti i bezvrijednosti. Osvješćuje se, okrepljuje te hrabro ide u zalet svom silinom ljubeći život.