Dragi pratitelji Malog kutka mentalnog zdravlja,
Budući da već duži period nisam ništa postala, smatrala sam da je ipak došlo vrijeme za uskrsnuće teme o ranjenom djetetu. O ovom postu sam prije otprilike godinu dana govorila nekom sitnom broju osoba koje su iskreno vjerovale u što ja zapravo radim. Upravo tada nisam niti bila svjesna u koju sam se avanturu upustila. No dogodilo se daleko više od života, sa svojim gotovo pa idealnim momentima ali i sa onim koji vode dubokoj introspekciji. Prateći pomno i upijajući obrasce reakcija osoba koje se vode pod dijagnozama poremećaja osobnosti uočila sam i ali i uspijevala raščlaniti zbog čega vlada nizak prag tolerancije na frustraciju, izljevi bijesa, samoozlijeđivanje, kroničan osjećaj praznine, sklonost izrazito delikventnom ponašanju, manjak samokontrole, seksualno devijantno ponašanje, ovisnosti o ilegalnim drogama i/ili alkoholu te mnogi drugi elementi. Ishodište poremećaja je najčešće nastalo u ranijoj životnoj dobi u okolnostima kada bliske osobe ne ispune osnovne potrebe djeteta (napuštanje/zanemarivanje/zlostavljanje djeteta), radi se naravno o pojmu emocija. Dakle, nastaje konstantna emotivna glad. Naizgled, ishodište je nepoznanica, no tokom prolaska kroz procese psihoterapije (specifično Trauma Terapija) najčešće kada su ta djeca već u poodmakloj odrasloj dobi, tek tada dobivaju bolji uvid u vlastite emocije te kroz psihoterapiju stječu vještine kako vladati nazjedama emocija, preusmjeravanje emocija na zdrav način te razvijanje nekakve životne strukture koja vodi realizaciji životnih ciljeva.
Nedavno smo imali priliku čuti priču o vrlo nesretnoj životnoj sudbini jedne mlade žene koja je odjeknula hrvatskim medijima poput atomske bombe. Ta atraktivna fatalna ljepotica koja je vodila iznimno buran život navikama i sklonostima koje izlaze iz društvenih okvira, nestala je prije 6 mjeseci pod iznimno čudnim okolnostima. Još uvijek se ništa konkretno ne zna o njenom nestanku te nastaju medijske špekulacije, no na žalost ništa nije dovelo do konačnog rezultata. Na žalost, u ovom slučaju radilo se o osobi koja je već u vrlo ranom djetinjstvu pretrpjela teško zanemarivanje, prvi “konkretni” ali ignorirani problemi se javljaju u doba rane adolescencije kada djevojka biva problematična u školi, potom ovisnost o alkoholu, maniformno ponašanje koje je često bilo razlog privlačenja pozornosti od strane drugih ali i razlog redikulizaciji te osobe koja na želost nije imala potpun uvid u vlastito ponašanje.
Tko je sada tu kriv? Obitelj? Dotična žena? Društvo? Škola? Institucije?
Zakazali smo kao društvo. Ta mlada žena trebala je stručnu pomoć pri prvom problemu pada godine u srednjoj školi. No, kako se stigmatizira u društvu osobe koje traže bilo kakvu stručnu pomoć vezanu za mentalno zdravlje, ta problematika kod dotične se gurala pod tepih i minorizirala. Stvarno se misli da će se problem sam od sebe riješiti! Kako samo krivo! Da je postojala rana intervencija kod dotične, teško bi se uopće došlo do ovisnosti o alkoholu i nekontroliranom ponašanju. Danas bismo imali puno uravnoteženiju osobu koja se puno bolje prilagođava životnim okolnostima i ono što je iznimno važno- pribjegava zdravim mehanizmima rješavanja problema.
Misija je destigmatizirati duševne bolesti te bilo kakve duševne poteškoće kako bi ljudi bez stida tražili pomoć psihologa te po potrebi liječnika psihijatra! Svi koji ste potrebni te pomoći, samo hrabro, naprijed i na vrijeme, puno toga se može ranom intervencijom spasiti. Mi vas želimo zdravima i funkcionalnima u svakodnevnom životu kako u profesionalnom tako i u privatnom 🙂
U ovoj priči imamo ranjeno dijete, no je li ikada ta odrasla osoba dobila istinsku priliku kako bi konačno zaplesala sa tim ranjenim djetetom?
Željno iščekujem vaše komentare na moj post, upite, prijedloge, biti će mi velika radost! Do tada, zdravo budite i čitamo se u drugom nastavku.
Vaša,
Dr.Diva
Helena Mamić - contemporary soprano 