Dragi vjerni pratitelji mog bloga! Duga pauza se jednostavno dogodila kao što se i život dogodi, no kroz sve ovo nastojim za vas prikupiti nova saznanja kako bi vaša svakodnevnica bila kvalitetnije proživljena. Ovaj post sam zamislila kao treći dio eksploriranja kreativnih potenijala, ili jednostavno poput jednog zaključka. U prethodna dva posta imali smo prilike sagledati važnost hobija, jer nas oni sami po sebi obogaćuju ali i povezuju nas sa sličnomišljenicima što je također vrlo bitno jer čovjek je prvenstveno socijalno biće. Zbog čega na kraju birati povratak našim nekadašnjim aktivnostima koje su nam krasile svakodnevnicu ili zbog čega se upustiti u neku novu avanturu učenja vještina? Kada bih vam svima počela vrlo iskreno pisati odgovore na ova pitanja, vjerujte mi da bi sigurno 95% vas pod hitno počela poduzimati mjere.
Zbog čega?
Tužna činjenica je da su rekreativne aktivnosti u mnogim društvima marginalizirane, a osobe koje se njima bave često shvaćene kao “autsajderi”. Živimo u današnjici koja je uvjetovana bržim/boljim te nedopuštanjem da se talent ili određene dispozicije pažljivo kultiviraju. Zanemarena je duševna dimenzija te razvoj iste, a zbog nametnutih društvenih konstrukta gotovo da ne postoji vremena za izgradnju duše, te se važnost predaje isključivo materijalnim stvarima koje u jednu ruku jesu potrebne kako bismo preživjeli, no ne bi trebale postati sredstvo opsesije. Duša se razvija kroz kreativnost, za istu treba puno vremena i pažnje za što se vrlo često na svu žalost nema vremena, ali neuloženo vrijeme u razvoj duše je upravo ono vrijeme koje se najskuplje plaća!
Neki od vas su možda čuli za termin “ergoterapija”, a neki rijeđi slučajevi su čak bili upućeni na liječenje te su imali ergoterapiju kao jednu od karika liječenja. Na koje liječenje mislim? Upravo na ono koje se odnosi na liječenje duševnih bolesti. Takvo liječenje je u gotovo cijelosti dugotrajno, multidisciplinarno i mukotrpno te je velika mogućnost da se potrebiti vraćaju relativno često na liječenje. Ergoterapija obuhvaća terapiju radom- slikanje, rad sa glinom, crtanje, slaganje puzzle, izrada umjetnog cvijeća, izradu nakita…itd. “Terapija sportom” ili “Kineziterapija” se provodi u vidu ranojutarnje gimnastike u trajanju od 45 min kod pacijenata kako bi se poboljšala njihova dnevna struktura, postoji i hidroterapija za pacijente koji odaberu grupu za plivanje, nordijsko hodanje, gimnastika za kralješnicu …..itd. “Muzikoterapija” se provodi u vremenskim intervalima od 30-60 min u vidu individualnog rada ili grupne terapije. Muzikoterapija obuhvaća slušanje glazbe u vidu receptivne muzikoterapije, pjevanje, učenje ritmova, improvizacije. Dakle, ovdje sam nabrojala mnoge aktivnosti koje postoje u vidu tečajeva/škola za djecu i odrasle koji su ponudi gotovo u svakom mjestu koje ima 5000 stanovnika. Razmislite koliko bi bilo ljepše kada se ovakvi vidovi aktivnosti ne bi marginalizirali te se normalno primjenjivali kod djece i odraslih za razvoj i očuvanje kognitivnih sposobnosti te same motorike!
Možemo li si kao društvo postaviti pitanje – Treba li uistinu doći do “Burn out syndrome” kako bismo razboljene duše preko ergoterapije/kineziterapije/muzikoterapije došli do otkrivanja vlastitih kreativnih potencijala?
Ili postoji jedna vrlo jednostavna, relativno povoljna i potpuno bezbolna putanja – odabir vremena za rad na vlastitoj duši?
Dragi moji čitatelji, dajem Vam svima ultimatum da dobro o svemu promislite 🙂
Vaša i uvijek,
dr.Mamich
Helena Mamić - contemporary soprano 